Prvi bariton svijeta

Nije bila dovoljna arija Germonta iz Verdijeve Traviate kao jedini dodatak na koncertu proslavljenoga svjetskog baritona Željka Lučića, u ciklusu Lisinski Arioso, 7. prosinca. Oduševljena zagrebačka publika jedva je pustila da ode toga srdačnog umjetnika koji joj je pružio neponovljive trenutke baritonskog belkanta, kakvi se nisu čuli od koncerta velikoga Piera Cappuccillija prije trideset godina.

Željku Lučiću ovo je dvanaesta uzastopna sezona u njujorškome Metropolitanu. Od 2006. do kraja prošle sezone otpjevao je ondje trinaest uloga u 125 predstava, što ga doista čini zvijezdom Meta. Vodeći je verdijevski bariton današnjice. Epitet verdijevskog baritona, bez obzira na dosege, zbog prirodnih karakteristika glasa ne mogu ponijeti vodeći pjevači toga faha poput Simona Keenlysidea ili Ludovica Téziera, a nije mogao ni nedavno preminuli Dmitrij Hvorostovski (umro je 22. studenoga). To također ne može ni 76-godišnji Placido Domingo, o čijem je pjevanju baritonskih uloga ili pjevanju uopće, u toj dobi, teško bilo što misliti. Nedavno se, u Scali, vratio u tenorski fah, ulogom Bajazida u Händelovoj operi Tamerlan, koju je u nekoliko izvedbi preuzeo naš tenor Krešimir Špicer. Ne posustaje ni, od Dominga godinu mlađi, Leo Nucci, zadržavajući ugled verdijevskog baritona veterana. Zanimljivo je da su na obilježavanju 50. godišnjice djelovanja Opere Metropolitan u Lincolnovu centru za izvedbene umjetnosti u New Yorku, u svibnju, nastupila trojica od spomenutih baritona: Domingo je pjevao ariju Gerarda iz Andree Chéniera, Lučić Jagov Credo iz Otella, a Hvorostovski se neplanirano pojavio na proslavi, s velikom arijom Rigoletta.

Rođen u Zrenjaninu, student pjevački i pedagoški proslavljene Biserke Cvejić, 49-godišnji Željko Lučić u naponu je snage. Međunarodnu karijeru počeo je razvijati 1998, kao član Opere u Frankfurtu. Danas su redovite postaje njegovih nastupa Met, Scala, Kraljevska opera u Londonu, Bečka državna opera, Semperova opera u Dresdenu, Bavarska državna opera u Münchenu, Njemačka opera u Berlinu. Za njega više nema izazova, kako je izjavio. S profesionalne strane postigao je sve što se u tom poslu može postići. Glumačkih ili scenskih želja više nema pa mu preostaje da uživa u pjevanju i zadrži stečene pozicije što dulje može. Ne podnosi drastične operne režije i zato voli Metove scenski umjereno modernizirane produkcije.

A Met voli Lučića i njegov glas te ga često angažira i za izravne radijske i videoprijenose. Sjajne je scenske figure, stasit, baš stvoren za baritonske junake. Kada, uz takvu pojavu, plemenito zaori i njegov glas, nastaju dojmljiva ostvarenja Nabucca, Rigoletta, Macbetha, Amonasra, Gerarda i drugih uloga za pamćenje. Čuli smo to i doživjeli na koncertu, snagu glasa i majstorsko vladanje njime, umjetnost verdijevskog fraziranja i nijansiranja glasovnim bojama. Pjevao je ariju Nabucca, Jagov Credo, ariju Renata iz Krabuljnog plesa, prolog Tonija iz Leoncavallovih Pagliacca, ariju Gerarda iz Giordanova Andree Chéniera te ariju Rigoletta i duet s Gildom iz drugog čina.

Profinjeno pjevanje Željka Lučića karakterizira minuciozno dinamičko nijansiranje s kvalitetama diminuenda unutar decrescenda. Oduševio je time već u ariji Nabucca pa nastavio dalje. U Jagovu Credu iz Otella postigao je zlokobnu boju dubljih tonova pa se ta interpretacija slušala u pobožnoj tišini i napetosti ispunjene dvorane Lisinski. Svaki je njegov ton usidren na dahu, iz čega proizlaze i razvijaju se raskošna fraza, dramatski forte i meki piano, blistave visine. U svakom je ulomku, pjevačkom i glumačkom interpretacijom te psihološkim oblikovanjem, klesao odabrani lik postižući, samo kroz ariju, živopisnu cjelovitost, kao da smo vidjeli cijelu ulogu. Lučić je primjer pjevača koji promišlja i stvara operni lik iz dubine vlastita umjetničkog bića, iz svojega ispravnog i iskrenog poimanja glazbe i teksta, a ne onoga što često nameću redatelji.

Pratnja Simfonijskog orkestra HRT-a, pod ravnanjem Ive Lipanovića, počela je brioznom uvertirom operi Nabucco te se, preko lepršave elegancije baletnih ulomaka iz opera Otello i Macbeth, zgusnula do melodioznih simfonijskih intermezza iz Puccinijeve Manon Lescaut i Mascagnijeve opere Prijatelj Fritz. A pjevačima je bila siguran oslonac i dogradnja njihovih interpretacija.

Uz Željka Lučića nastupila je sopranistica Ivana Lazar, u duetu iz Rigoletta te ariji Regnava nel silenzio iz Donizettijeve Lucije di Lammermoor. Podsjetilo je to na Lučićevo svojedobno gostovanje u Zagrebačkoj operi, u Nabuccu te u Rigolettu, kada je pjevao upravo s Ivanom Lazar u ulozi Gilde. Pokazalo je kako tu solisticu Zagrebačke opere već dulje vrijeme nismo čuli u nekoj atraktivnoj ulozi, a trebali bismo.